Otkrij svoj potencijal za profesionalni razvoj u mjesec dana praktičnog rada

Studiraš marketinški ili komunikacijski smjer i ne znaš gdje se vidiš nakon što završiš faks? Jedna vrsta kolegija bila ti je lakša nego ostali, ali se ipak izgubiš u vlastitim mislima kad se upitaš koji bi posao mogao biti pravi izbor za tebe. S druge strane, ne zanima te upravljanje maloprodajom ili analiza prodanih proizvoda za računovodstvene kalkulacije, ali copywriting i upravljanje društvenim medijma uhvatilo je tvoju pažnju. Ako tako razmišljaš, najbolji način kojim ćeš se riješiti svih nedoumica je: studentska praksa u komunikacijskoj agenciji!

Završetkom školovanja stižeš na tržište rada gdje ćeš se predstavljati poslodavcima. Ukoliko si te sreće i poslodavac te pozove na intervju za posao, budi spreman na pitanja o tome koje probleme možeš rješavati, a tvoj odgovor treba biti konkretan i samopouzdan kako bi budući kolega dobio što bolji dojam o tvojim kvalifikacijama. Za vrijeme studentske prakse osvijestiti ćeš kojim vještinama već vladaš, a usput saznati koje druge tražene vještine u realnom sektoru možeš brzo naučiti. Na praksi ćeš zapravo saznati s kojim se profesionalnim mogućnostima možeš predstavljati u životopisu.

Osnove medijske komunikacije ne predstavljaju ti nepoznanicu, ali do sada nisi imao/la priliku napisati niti jedan copy, brief ili priopćenje? Najbolji recept za shvaćanje toga kako nastaju takvi tekstovi su samostalne ideje, znanje iz dosadašnjeg teorijskog znanja koje si pokupio/la u predavaonici fakulteta, te prijedlozi osoba s iskustvom. Praktikant na svom mjestu u uredu izvršava dodijeljene zadatke najbolje što može, te, ako se slučajno zatekne u bilo kakvom problemu mentor mu priskače u pomoć stručnim savjetom i na taj način budući stručnjak stječe osnovno radno iskustvo. Stručnu praksu u agenciji možemo sagledati i kao svojevrstan business eksperiment namjenjen testiranju vještina koje već posjeduješ.

Odraditi zadatak po vlastitim idejama vodeći računa o pravilima struke nije toliko jednostavno koliko izgleda na prvu, još ako se u obzir uzme kriterij vremenskog roka zadatak postaje izazovniji. Naučiti raditi unutar zadanog roka najvrijednije je iskustvo koje se može steći kroz studentsku praksu, jer je takvo iskustvo skoro pa nemoguće dobiti izvršavajući seminarske radove, dok se pripremaju ispiti. Poslije uspješno odrađene prakse na intervjuu za posao s lakoćom ćeš odgovoriti kako „dišeš“ kada su u pitanju rokovi predaje tekstova i izvršavanja zadataka.

Jedna od podcijenjenih prednosti praktičnog rada u stvarnim poslovnim uvjetima je mogućnost za jednostavan pronalazak teme diplomskog rada koju ćeš još lakše obraniti nego napisati. Za vrijeme boravka u uredu tim razgovara o konkretnim izazovima vezanim uz poslovanje i tako ti se može pojaviti tema za pisanje rada zanimljivija od onih iz stručnih knjiga, a uz to nećeš morati pretraživati predložene suhoparne teme iz literature. Možda već sa samom temom rada koja ti se pojavila za vrijeme prakse, krene tvoj intervju za posao.

Moje iskustvo studentske prakse poslužilo mi je da upoznam svoju profesionalnu stranu i saznam s kojim se vještinama mogu najbolje predstaviti kod budućih poslodavaca, a koje bih trebao još usavršavati. Sada sam spremniji i imam više samopouzdanja za odazvati se na intervju za posao, a to nije bio slučaj prije prakse.

Ako imaš priliku prijaviti se za studentsku praksu, nemoj razmišljati trebaš li se prijaviti nego odmah počni prilagođavati obaveze na fakultetu kako bi pronašao vremena da otkriješ i usavršiš svoje poslovne vještine. (D. Mirić)

Share on Pinterest

Lobiranje u komunikacijskoj industriji

Što vam prvo padne na um kad čujete riječ lobiranje? Vjerojatno prva pomisao većine jesu internacionalne korporacije, svote novca od kojih vam se zavrti u glavi, političke zakulisne igre i Remy Danton iz serije House of Cards. Koliko god uzbudljivo bilo pratiti intrige u hodnicima Capitol Hilla, stvarnost je doista miljama daleko. Usporedivo je s očekivanjem da sve novinarke nose Manolo Blahnik štikle i imaju rezervni stan ako im treba tišine za rad. Kada u komunikacijskoj agenciji spomenemo riječ lobiranje, većinom mislimo na ovo – ako imate neku temu je zanimljiva, želite za nju zainteresirati što više drugih ljudi.

Primjerice, saznali ste za studentski projekt o interkulturalnoj suradnji, za koji smatrate da može značajno doprinijeti dijalogu i uključivanju različitosti u vašoj lokalnoj zajednici. Pretpostavka je da studentska organizacija nema veliki budžet za oglašavanje ili ga čak nema uopće, što nije neuobičajeno kod volonterskih projekata. Ipak, držite da je važno da što više ljudi sazna za njihovo djelovanje i uključi se u planirane aktivnosti. Onda na scenu nastupa lobiranje.

Kako bi informacija o vremenu i mjestu radionice došla do ciljane skupine, morat ćete prvenstveno što više pojedinaca uvjeriti da na svojim društvenim mrežama podijele detalje inicijative i raspored susreta. Isto tako, zainteresirane za širenje poruke potrebno je pronaći i u medijima. Potom želite obavijestiti udruge, zajednice i pokrete sličnih interesa da se uključe, a nije naodmet pronaći i tvrtke koje mogu financijski doprinijeti projektu. Konačno, da bi se u društvu nešto počelo poticati i  primjenjivati, na svojoj strani želite i neku političku opciju, pripadnike mjesnog odbora i druge koji će inicirati, primjerice, donošenje propisa kojim svi tražitelji azila imaju pravo dobiti besplatnu poduku o lokalnim običajima zemlje u kojoj čekaju rješenje svoje situacije.

Ovisno o vašem cilju i području za koje lobirate, tijek vaših postupanja bit će sličan prodaji – uvjeravat ćete nekoga da želi uložiti svoje vrijeme, novac ili energiju za „vašu stvar“. Vrlo je vjerojatno da ćete se pritom, kao i u prodaji, suočiti s odbijanjem i to ne uvijek na najpristojniji način. Stoga, prije nego se upustite u ovakav pothvat, dobro proučite činjenice kojima možete baratati i pripremite ključan razlog za svaku ciljnu skupinu zašto bi se trebala uključiti, a poželjno je i da prigrlite mindset kako ništa ne „uvaljujete“, već nekome pružate mogućnost da se aktivira na potencijalno zanimljivom ili korisnom području. Ne skrivajte vlastitu korist, no naglasite što osoba kod koje lobirate dobiva ako vas podrži.

Kao i kod svih drugih vještina, jedino vježbom možete usavršiti sposobnost uvjeravanja. Internet je, naravno, pun resursa koje možete iskoristiti da biste se lakše i uspješnije upustili u lobiranje. Nije loša ideja ni pronaći mentora koji će vam pomoći svojim savjetima. Samo nemojte uzore tražiti u likovima popularnih serija, jer fikcija često ne poznaje poraz, a na greškama ćete se najbrže razviti u uspješnog lobista.

 

Photo credit: Cartoon Network

Share on Pinterest

Zašto su najviše pozicije rezervirane za muškarce?

U poslovnom svijetu, pogotovo komunikacijskoj industriji, zaposleno je mnogo žena. O njima se pišu inspirativni članci, u intervjuima dijele tajne svog uspjeha, društvene mreže vole njihove savjete i uvijek su sređene za svaku priliku. No, u tim tekstovima ne piše da te žene nisu na rukovodećim pozicijama. Osim toga, što se više odmičemo od medija, komunikacija i marketinga, sve je manje žena na dobrim pozicijama i sa zadovoljavajućim uvjetima rada. Ustvari, dovoljno je pogledati listu sto top hrvatskih menadžera mlađih od 40 godina i odmah se primjećuje apsurdan nesrazmjer muških i ženskih imena.

U nedavno objavljenom izvješću o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2017. godinu stoji da se, od razdoblja recesije, najveći broj pritužbi odnosi na područje rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti – što čini udio od 52 posto (povećanje za 10 postotnih bodova u odnosu na 2016.). Dakle, ne samo da se u Hrvatskoj situacija ne poboljšava, već se neravnopravnost produbljuje. Žene čine većinu nezaposlenih, 57 posto, te se i dalje zapošljavaju u manjoj mjeri u odnosu na muškarce svih dobnih skupina i svih razina obrazovanja. Evidentno je iz tih podataka da se muškarcima pri zapošljavanju daje prednost, a još uvijek se može čuti kako se ženama na razgovoru postavljaju pitanja o djeci i planiranju trudnoće. Istek ugovora o radu na određeno vrijeme poslodavci vrlo često koriste kao izgovor kako ne bi morali zadržati u radnom odnosu radnice koje koriste rodiljna prava.

Žene čine većinu u potplaćenim sektorima. Većinu čine kao žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. Nailaze na „stakleni strop“ –u upravama ima 15 posto žena, a 20 posto u nadzornim odborima d.d., kaže izvješće crno na bijelo. Jaz u plaćama je oko 11,3 posto. Zašto je to tako danas u Hrvatskoj? I bolje pitanje – što možemo učiniti da tako više ne bude?

Prvenstveno, trebamo što više pričati o tome, na temelju statističkih podataka i istraživanja. Nitko ne smije imati priliku reći da žene nisu diskriminirane u poslovnom svijetu. Učinimo ove podatke općepoznatim. Potom, jasno i glasno zahtijevajmo provođenje zakona, u svakom slučaju i tražimo nadležne institucije da reagiraju na svaku sumnju u diskriminaciju. Ne trebaju nam povlastice. Treba nam samo jednak tretman pri jednakoj razini obrazovanja i jednakom učinku. Što više poslodavaca uvidi da neopravdanim postupcima samo demotiviraju žene u svojim poduzećima i time si stvaraju poslovnu štetu i izlažu se kaznama, to ćemo prije raditi u zdravijoj okolini i biti spremni na veće uspjehe – muškarci i žene zajedno.

Share on Pinterest

Tomin blog (napokon)

Rekli su mi da bi bio red da i ja napišem koju o Grizliju i svemu onome što je obilježilo našu sada već petogodišnju avanturu, no nisu me upozorili da baš i nije lako pisati blog iza Bauera kojem svaki fejsbuk status ima 8000 znakova i tisuću lajkova. No, bolje da to napravim jer nemre baš on pobrat svu slavu 😛

Thomas je blog o počecima Grizlija završio riječima da nam je najveća prednost bila ta što smo bili ničiji… i tu se slažemo.

Mi smo samo svoji… nismo bili, niti ćemo biti nečiji igrači, nismo nikome ništa dužni i tu neovisnost nećemo olako pustiti. Grizli je nastao i uspio iz bunta, dokazivanja i inata jer su nam svi redom, kako je moj partner to opisao, jamrali o problemima koji će nas zaj… prije nego što uopće počnemo ozbiljno raditi.

Vjerojatno bi se netko drugi zbog tih zlokobnih prognoza preplašio i ekspresno predomislio te potražio poslovnu sigurnost u javnom sektoru, nažalost nagledali smo se i toga, no nama to jednostavno nije nikada padalo na pamet. Možda i nismo najpametniji i najljepši, još manje najsimpatičniji, ali Thomas i ja (srećom pronašli smo i ekipu koja je takva) dijelimo jednu ludu osobinu… ne postoji nitko uporniji i tvrdoglaviji od nas. I to je bio pokretač, dinamo, ne onaj maksimirski, već generator koji stvara energiju, na kojem smo gradili agenciju.

Nismo bili ničiji, već samo svoji i zato nije bilo lako, neću lagati ako napišem da smo poslali na stotine i stotine mailova s prijedlogom sastanka, da smo odradili barem toliko prezentacija koje nisu urodile plodom, da smo kucali na vrata i predlagali suradnju svima i svakom. Prosječni Hrvat bi odavno odustao, ali mi smo grizli toliko da je samo bilo pitanje vremena kada će nam se sve to isplatiti.

I nismo imali nikakvo zaleđe, iza nas su stajali jedino prijatelji i znanci, koji su nam da budem iskreni, pomagali svim srcem, ali među njima nije bilo Todorića, Tedeschija i Vlahovića… Pa se nismo ni nadali da će nas neko poznanstvo preko noći dignuti u poslovna nebesa. Obiteljske veze neću ni spominjati… nismo rođeni pod tom zvijezdom da nam mamice i tatice sređuju poslove, a kako smo po prirodi malo zajebani, ne bi ni pristali na takvu pomoć. Ali svakako su nas naučili raditi i biti neovisnima i upornima i na tome im hvala.

Ali da ne ponavljam sve ono što je Thomas sažeo u par svojih karakterističnih rečenica… opisat ću kako je Grizli postao ono što jest danas.

Željeli smo biti drukčiji. I zato smo stvaranju agencije pristupili na alternativni način. Nismo i nećemo biti članovi strukovnih organizacija. Svaka im čast, ali jednostavno nekakve plenarne sjednice i beskorisna prepucavanja za nas su gubitak vremena, a da ne govorimo kako nas ne pali lov na nekakve plastične statue zvane strukovne nagrade, za koje prvo treba platiti izdašnu prijavu. Kako bi to rekao veliki Jerry Seinfeld – Awards are stupid. 😊 Isto tako, nikada nismo klijentima rekli da je naša industrija zahtjevna kao neurokirurgija, jer to je obična laž. Prema tim ljudima, koji svaki dan spašavaju nečiji život, posao kojim se mi bavimo je nešto sasvim neozbiljno. Zbog toga smo odmah na startu sve išli maksimalno pojednostavniti i odlučili raditi ovaj posao iz gušta. I mogu reći da smo u nekim stvarima bili vizionari. Primjerice, nekoliko godina prije drugih shvatili smo da PR i advertising danas ne mogu biti promatrani kao odvojeni kanali komunikacije.

Radili smo za sve klijente sa srcem i zbog toga neki od njih, koji su nam vjerovali dok nismo baš imali prejaki portfelj, zaslužuju veliko hvala. S druge strane odlučili smo da naša agencija bude oaza ugodnog posla, da ljudi koji rade za nas, točnije rade s nama, ne dolaze na posao s grčem u želucu i to je nešto na što smo najponosniji.

Bez ljudi, naša agencija bila bi samo nakupina namještaja… i to je bila ključna odrednica koja je omogućavala da Grizli stvara fantastične rezultate.

U sve ono što danas Grizli predstavlja svoj dio su utkali ljudi. I meni osobno je najveća pobjeda to što su svi oni koji više nisu dio nas i nakon Grizlija nastavili poslovno rasturati… Tomek, Klara, Mare, Jelena, Lorena, Anja, Fili, Kika… svi oni su Grizli, a kad si jednom Grizli to ostaješ do kraja života jer kod nas naučiš da nema odustajanja, da čak i kad ne uspijemo nije smak svijeta, a dok god dajemo sve od sebe, nitko nije i ne može biti bolji…

U ovih pet, nama prije svega nezaboravno zabavnih godina, doživjeli smo svašta. Naslušali smo se obećanja, ludih vizija i ogovaranja… u nekoliko navrata su nam pokrali ideje, čak su se s nama ni krivima ni dužnima pokušali obračunati izmišljanjem afere, namjerili su se na nas i ljudi koji su prevaranti i oni koji su moćnici, ali nitko od njih se nije nadao da će Grizli ugristi nakon što se krene na njega. Valjda premalo gledaju National Geographic. 🙂

I da sad totalno ne odem u neku patetiku, zaključit ću sve ponovno onim čime je ovaj blog i počeo. Ostali smo svoji ili kako bi to rekli mi Zagrepčani …ničiji… I dalje ćemo furati svoj film. Znamo da dobro radimo svoj posao i dokle god je tako, nećemo odustati od toga da smo ničiji. Krenuli smo kao Prva komunikacijska alternativa, a nadamo se da sada svi govore kako smo Neovisni…

Sigurni smo, a to pokazujemo i primjerom, da prostora za biznis i rast ima. I zato smo i odlučili napisati kako smo krenuli i što nas je sve dočekalo. Možda to ohrabri neke nove klince da zapnu i pokažu po nama učmaloj industriji kako se treba raditi u vremenu koje je pred nama.

 

Share on Pinterest

Lav ili tele među medekima

Sjedim i ne vjerujem – gotovo je. Nema više planiranja i kuhanja doručaka s Marijom. Eneinog entuzijazma ponedjeljkom. Larinih savjeta nakon obavljenih zadataka. A ni zajedničkog živciranja s Ivom. Kada čujem kuckanje potpetica na hodniku neću vidjeti uvijek nasmijanu Maju. Niti vrckavu Pavlinu. A ni najglasnije i najbrbljavije žene u uredu: naša tri mušketira. Falit će mi. I Thomasove modne kombinacije i Tomino „glasno pričanje“ i naš „deda“ Mato koji zahvaljujući bogatom životnom iskustvu zna baš svaki trač u gradu.

Bila je ovo praksa. I to kakva. A ja oduševljena jer sam dobila priliku za iskustvo u jednoj od najboljih PR agencija u Hrvatskoj. Biti dio prave male obitelji. Upala sam u nju k’o kakvo tele na šarena vrata. Jer to sam i bila – bakalar novinarstva bez velikih znanja i iskustva u komunikacijama. Između večernjih predavanja i radnih vikenda trudila sam se što sam više mogla – da nešto ozbiljno ne zabrljam. Mislim da mi nije išlo taaaako loše… „Šuti i radi“ – to je bio moj moto. Da se razumijemo, ovaj dio sa šutnjom mi je najteže pao, jer ako nešto mogu raditi cijeli dan, onda je to bome mljet’.

Osjećala sam se kao da sam došla na pravo mjesto – svi ti ljudi, vjerovala ja ili ne, mogu mljeti više od mene. „Je li to moguće?“ – još se i danas pitam. I tak’ smo mi: mljeli, radili, ja sam nekad šutjela. Sad kad me pitate kaj sam radila, rekla bih da sam radila sve što sam mogla i znala. Nekada sam iznenadila samu sebe. Nekad sam iznenadila ekipu. I da, isticala sam se s tom kovrčavom kosom ko kakav lav, dok sam zapravo bila šutljivo tele. I nisu me pojeli medeki. Što god vam rekli, ja ću vam reći istinu, a to je da oni jedu zobene kaše, jogurte, posne sireve i piju jako jako puno turske kave. Ipak, treba izdržati duge radne sate u brlogu…

I što reći na kraju? Hvala. Ne ono patetično hvala bez puno značenja, nego argumentirano hvala. I na nevjerojatnoj količini strpljenja, susretljivosti, savjetima, pohvalama, ali najviše na tome što sam se osjećala kao dio tima. Vjerujem da sam to i bila, a to je iskustvo najbolje što jedna grupa ljudi (ili u ovom slučaju medeka) može dati pojedincu. Podijeliti ideje i iskustva, biti zajedno u svim situacijama, živcirati se i puno se puno smijati. Jer na kraju dana to je najvažnije. Ono što ostaje. A toga je puno: lijepa iskustva, dragi ljudi i sjećanja koja će mi uvijek staviti osmijeh na lice.

Share on Pinterest