Tomin blog (napokon)

Rekli su mi da bi bio red da i ja napišem koju o Grizliju i svemu onome što je obilježilo našu sada već petogodišnju avanturu, no nisu me upozorili da baš i nije lako pisati blog iza Bauera kojem svaki fejsbuk status ima 8000 znakova i tisuću lajkova. No, bolje da to napravim jer nemre baš on pobrat svu slavu 😛

Thomas je blog o počecima Grizlija završio riječima da nam je najveća prednost bila ta što smo bili ničiji… i tu se slažemo.

Mi smo samo svoji… nismo bili, niti ćemo biti nečiji igrači, nismo nikome ništa dužni i tu neovisnost nećemo olako pustiti. Grizli je nastao i uspio iz bunta, dokazivanja i inata jer su nam svi redom, kako je moj partner to opisao, jamrali o problemima koji će nas zaj… prije nego što uopće počnemo ozbiljno raditi.

Vjerojatno bi se netko drugi zbog tih zlokobnih prognoza preplašio i ekspresno predomislio te potražio poslovnu sigurnost u javnom sektoru, nažalost nagledali smo se i toga, no nama to jednostavno nije nikada padalo na pamet. Možda i nismo najpametniji i najljepši, još manje najsimpatičniji, ali Thomas i ja (srećom pronašli smo i ekipu koja je takva) dijelimo jednu ludu osobinu… ne postoji nitko uporniji i tvrdoglaviji od nas. I to je bio pokretač, dinamo, ne onaj maksimirski, već generator koji stvara energiju, na kojem smo gradili agenciju.

Nismo bili ničiji, već samo svoji i zato nije bilo lako, neću lagati ako napišem da smo poslali na stotine i stotine mailova s prijedlogom sastanka, da smo odradili barem toliko prezentacija koje nisu urodile plodom, da smo kucali na vrata i predlagali suradnju svima i svakom. Prosječni Hrvat bi odavno odustao, ali mi smo grizli toliko da je samo bilo pitanje vremena kada će nam se sve to isplatiti.

I nismo imali nikakvo zaleđe, iza nas su stajali jedino prijatelji i znanci, koji su nam da budem iskreni, pomagali svim srcem, ali među njima nije bilo Todorića, Tedeschija i Vlahovića… Pa se nismo ni nadali da će nas neko poznanstvo preko noći dignuti u poslovna nebesa. Obiteljske veze neću ni spominjati… nismo rođeni pod tom zvijezdom da nam mamice i tatice sređuju poslove, a kako smo po prirodi malo zajebani, ne bi ni pristali na takvu pomoć. Ali svakako su nas naučili raditi i biti neovisnima i upornima i na tome im hvala.

Ali da ne ponavljam sve ono što je Thomas sažeo u par svojih karakterističnih rečenica… opisat ću kako je Grizli postao ono što jest danas.

Željeli smo biti drukčiji. I zato smo stvaranju agencije pristupili na alternativni način. Nismo i nećemo biti članovi strukovnih organizacija. Svaka im čast, ali jednostavno nekakve plenarne sjednice i beskorisna prepucavanja za nas su gubitak vremena, a da ne govorimo kako nas ne pali lov na nekakve plastične statue zvane strukovne nagrade, za koje prvo treba platiti izdašnu prijavu. Kako bi to rekao veliki Jerry Seinfeld – Awards are stupid. 😊 Isto tako, nikada nismo klijentima rekli da je naša industrija zahtjevna kao neurokirurgija, jer to je obična laž. Prema tim ljudima, koji svaki dan spašavaju nečiji život, posao kojim se mi bavimo je nešto sasvim neozbiljno. Zbog toga smo odmah na startu sve išli maksimalno pojednostavniti i odlučili raditi ovaj posao iz gušta. I mogu reći da smo u nekim stvarima bili vizionari. Primjerice, nekoliko godina prije drugih shvatili smo da PR i advertising danas ne mogu biti promatrani kao odvojeni kanali komunikacije.

Radili smo za sve klijente sa srcem i zbog toga neki od njih, koji su nam vjerovali dok nismo baš imali prejaki portfelj, zaslužuju veliko hvala. S druge strane odlučili smo da naša agencija bude oaza ugodnog posla, da ljudi koji rade za nas, točnije rade s nama, ne dolaze na posao s grčem u želucu i to je nešto na što smo najponosniji.

Bez ljudi, naša agencija bila bi samo nakupina namještaja… i to je bila ključna odrednica koja je omogućavala da Grizli stvara fantastične rezultate.

U sve ono što danas Grizli predstavlja svoj dio su utkali ljudi. I meni osobno je najveća pobjeda to što su svi oni koji više nisu dio nas i nakon Grizlija nastavili poslovno rasturati… Tomek, Klara, Mare, Jelena, Lorena, Anja, Fili, Kika… svi oni su Grizli, a kad si jednom Grizli to ostaješ do kraja života jer kod nas naučiš da nema odustajanja, da čak i kad ne uspijemo nije smak svijeta, a dok god dajemo sve od sebe, nitko nije i ne može biti bolji…

U ovih pet, nama prije svega nezaboravno zabavnih godina, doživjeli smo svašta. Naslušali smo se obećanja, ludih vizija i ogovaranja… u nekoliko navrata su nam pokrali ideje, čak su se s nama ni krivima ni dužnima pokušali obračunati izmišljanjem afere, namjerili su se na nas i ljudi koji su prevaranti i oni koji su moćnici, ali nitko od njih se nije nadao da će Grizli ugristi nakon što se krene na njega. Valjda premalo gledaju National Geographic. 🙂

I da sad totalno ne odem u neku patetiku, zaključit ću sve ponovno onim čime je ovaj blog i počeo. Ostali smo svoji ili kako bi to rekli mi Zagrepčani …ničiji… I dalje ćemo furati svoj film. Znamo da dobro radimo svoj posao i dokle god je tako, nećemo odustati od toga da smo ničiji. Krenuli smo kao Prva komunikacijska alternativa, a nadamo se da sada svi govore kako smo Neovisni…

Sigurni smo, a to pokazujemo i primjerom, da prostora za biznis i rast ima. I zato smo i odlučili napisati kako smo krenuli i što nas je sve dočekalo. Možda to ohrabri neke nove klince da zapnu i pokažu po nama učmaloj industriji kako se treba raditi u vremenu koje je pred nama.

 

Share on Pinterest

Lav ili tele među medekima

Sjedim i ne vjerujem – gotovo je. Nema više planiranja i kuhanja doručaka s Marijom. Eneinog entuzijazma ponedjeljkom. Larinih savjeta nakon obavljenih zadataka. A ni zajedničkog živciranja s Ivom. Kada čujem kuckanje potpetica na hodniku neću vidjeti uvijek nasmijanu Maju. Niti vrckavu Pavlinu. A ni najglasnije i najbrbljavije žene u uredu: naša tri mušketira. Falit će mi. I Thomasove modne kombinacije i Tomino „glasno pričanje“ i naš „deda“ Mato koji zahvaljujući bogatom životnom iskustvu zna baš svaki trač u gradu.

Bila je ovo praksa. I to kakva. A ja oduševljena jer sam dobila priliku za iskustvo u jednoj od najboljih PR agencija u Hrvatskoj. Biti dio prave male obitelji. Upala sam u nju k’o kakvo tele na šarena vrata. Jer to sam i bila – bakalar novinarstva bez velikih znanja i iskustva u komunikacijama. Između večernjih predavanja i radnih vikenda trudila sam se što sam više mogla – da nešto ozbiljno ne zabrljam. Mislim da mi nije išlo taaaako loše… „Šuti i radi“ – to je bio moj moto. Da se razumijemo, ovaj dio sa šutnjom mi je najteže pao, jer ako nešto mogu raditi cijeli dan, onda je to bome mljet’.

Osjećala sam se kao da sam došla na pravo mjesto – svi ti ljudi, vjerovala ja ili ne, mogu mljeti više od mene. „Je li to moguće?“ – još se i danas pitam. I tak’ smo mi: mljeli, radili, ja sam nekad šutjela. Sad kad me pitate kaj sam radila, rekla bih da sam radila sve što sam mogla i znala. Nekada sam iznenadila samu sebe. Nekad sam iznenadila ekipu. I da, isticala sam se s tom kovrčavom kosom ko kakav lav, dok sam zapravo bila šutljivo tele. I nisu me pojeli medeki. Što god vam rekli, ja ću vam reći istinu, a to je da oni jedu zobene kaše, jogurte, posne sireve i piju jako jako puno turske kave. Ipak, treba izdržati duge radne sate u brlogu…

I što reći na kraju? Hvala. Ne ono patetično hvala bez puno značenja, nego argumentirano hvala. I na nevjerojatnoj količini strpljenja, susretljivosti, savjetima, pohvalama, ali najviše na tome što sam se osjećala kao dio tima. Vjerujem da sam to i bila, a to je iskustvo najbolje što jedna grupa ljudi (ili u ovom slučaju medeka) može dati pojedincu. Podijeliti ideje i iskustva, biti zajedno u svim situacijama, živcirati se i puno se puno smijati. Jer na kraju dana to je najvažnije. Ono što ostaje. A toga je puno: lijepa iskustva, dragi ljudi i sjećanja koja će mi uvijek staviti osmijeh na lice.

Share on Pinterest

5 godina Grizlija. Epizoda I, Počeci

Ima onaj meme koji kaže: „Volim snijeg. To je jedino što dolazi s planine, a ne postane direktor.“ Površno duhovit, ali zapravo urbanorasistički (i meteorološki) bedast, više govori o autoru nego o činjenicama. Naime, tokom povijesti prečesto se gnjevno prstom upiralo u druge koji su uspjeli nešto što vi sami niste. Neka upiranja bila su benigna, neka su završavala genocidima. Bitno je reći da je to uvijek bila isprika za vlastit nerad, kukavičluk, glupost i nesposobnost.

Hoćeš bit direktor? To uopće ne mora značit da se moraš rodit na brdu, učlanit se u stranku i uvaljat u javno poduzeće ili se 15 godina uvlačit u guzicu nekom papku. Sve što trebaš je osnovat tvrtku. I postat direktor.

Ovo je uvod u priču o Grizliju, agenciji za tržišne komunikacije. U seriji blogova pokušat ću prepričat naša iskustva nakon prvih pet godina poslovanja. Cilj nije da se pravimo važni, cilj je iskreno ispričat kako smo uspjeli stvoriti prilično zdravu tvrtku. Nismo se na tome obogatili, nismo postali strahovito moćni, nismo niti globalno ili čak lokalno slavni. Ali svakako smo bogatiji, moćniji i slavniji nego u siječnju 2012. kada smo kod javnog bilježnika blijedo buljili u silne papire koji ti u Hrvatskoj trebaju da pokreneš bilo kakav legalan biznis. Naravno, ako u pokretanje posla ideš samo zato da bi imao titulu direktora, bio bogat, moćan i slavan, nećeš uspjeti. Prije svega zato što si budala.

Ak niste znali, svog srećom samo poslovnog partnera Tomu Čehulića upoznao sam tribini. Ne na tribini o utjecaju Caravaggia na Flamansku školu. Na zloglasnoj sjevernoj tribini maksimirskog stadiona. Iako supkultura kojoj smo pripadali ima najgori imidž od svih, a navijače javnost percipira kao krezube luzere što s bokserom u džepu pred Konzumom cuclaju mlaku pivu iz dvolitarske boce, nama je upravo pripadnost tom miljeu pomogla da uspijemo.

Navijačka tribina dala nam je tri komparativne prednosti: Odlučnost, širok krug prijatelja i neovisnost o drugima. Sve tri su pomalo zanemarene kada se u nas raspravlja o temama iz biznisa. Ovaj tekst namijenjen je osvješćivanju onih koji se možda dvoume žele li krenuti našim putem.

Odlučnost

Prvi savjet pri pokretanju biznisa je da moraš zaboravit da si Hrvat. Ne, ne provociram generala Glasnovića, niti želim biti tema Bujice. Moraš zaboravit silan kukavičluk, defetizam i depru koju Hrvati emitiraju kada čuju da želiš nekog vraga pokrenuti ili nešto promijeniti. Pravi se Irac, Afganistanac, Rumunj, možeš hodat na koljenima i glumit Pigmejca, samo pobogu, nemoj bit Hrvat.

Nama je te 2012. godine, otprilike 98,6% ljudi reklo:

  1. da ćemo propast jer nemamo pojma kak se vodi biznis
  2. da nismo normalni, kaj bumo mi dečki s ceste pokretali nekakvu komunikacijsku agenciju
  3. da nam nitko neće plaćat jer nitko nikome ne plaća
  4. da imamo premoćne neprijatelje koji će nas uništit
  5. da je kriza koja nikad neće stat jer je kapitalizam propao

Mogao bih do sutra…

Hrvati su, da se razumijemo, nevjerojatno hrabar narod. Spreman u tenisicama i s neispravnom zoljom istrčat pred tenk. Ali kada je biznis u pitanju jednostavno su odgajani da minimiziraju rizik, uvale se nekam di je toplo i 30 godina začepljenog nosa čekaju penziju.

Bez puno uvijanja, reći ću da smo pri osnivanju Grizlija bili prilično odlučni i s pozamašnim cojones. Ja sam primjerice dva puta u životu davao otkaz na sigurnom i dobrom poslu, što je u Americi možda normalno, ali kod nas spada u domenu psihičkih poremećaja. Većina primjedbi koje smo dobili od okoline bila je točna. Ali u tome je i poanta. Život ne treba promatrati isključivo racionalno i linearno, pa tako niti posao.

Frendovi

Druga stvar koju bih vam savjetovao je da si u glavi izvrtite koliko ljudi poznate. Ako ste mladost proveli kao inventar rock klubova, skejter ili navijač, zaboravite sve one brižne poglede mame i bake koje su vrtile glavom jer tratite svoju mladost. Upravo to vam je sada najbitnija prednost u odnosu na one koji su bili fini dečki i curice, ali su imali manje bogat društveni život.

Trebaju vam ljudi koji vas znaju makar i površno. Kapitalizam i slobodno tržište po definiciji funkcioniraju kao dobrovoljna razmjena dobara ili usluga. Pri tome je lakše kada se te dvije strane poznaju ili barem imaju preporuku nekoga tko ih pozna. Ako poznajete puno ljudi bit će vam lakše imati povjerenja i u dobavljače svih vrsta potrebnih pri pokretanju posla. Računovođe, tiskari, odvjetnici, iznajmljivači nekretnina, stolari, ljudi iz telekoma, ajtijevci… Svi ti ljudi pomoći će vam povoljnije i brže ako se poznajete od ranije.

Nakon što ste shvatili da zapravo poznajete jako puno ljudi i postavili tvrtku na noge, krenite prodavat svoj proizvod ili uslugu. Kucajte na vrata, javite se liku s kojim ste se u srednjoj školi jednom napili, a čuli ste da je menadžer u multinacionalki, ne libite se nazvat bivšu curu čija sestra je vlasnik neke veleprodaje, ako sretnete frenda iz kvarta čiji stari je bio velika privredna njuška još u socijalizmu, zamolite ga za broj. Ne smijete imat srama. Sve što prolazite vi, vjerujte, prošli su svi oni enormno bogati Ameri, Kinezi ili Nijemci.

Naravno, to ne znači da se usredotočite na dobivanje poslova preko veze. U ovih pet godina mi smo mizeran broj poslova dobili tako što smo jednostavno ušetali u nečiji ured i potpisali ugovor. Osim toga, to će vas uništiti jer ćete pomisliti da nešto znate. Nemojte puke kontakte pomiješati s rođačkim kapitalizmom kojim Hrvatska obiluje. Takvima će uskoro doći kraj. Hrvatska se mora transformirati u normalnu kapitalističku zemlju. Ili će potonuti u ćumezu bankrota.

Neovisnost

Kada si navijač od malih nogu boriš se protiv sustava. Naučen si na nepravdu jer si cijelog života od države tretiran ne baš kao Židov u Trećem Reichu, ali vrlo blizu crncu s juga Amerike u za njih lošijim vremenima. Uz niz negativnih posljedica, ovo ima i jednu pozitivnu. Kada si marginalac nisi ovisan o postojećem establišmentu. U našem slučaju vrlo često trulom i korumpiranom. Neovisan si.

Ta činjenica, da na pitanje „Čiji su oni?“, odgovor glasi „Ničiji“, pomoći će vam kada se na tržištu pojave novi igrači. Na vama je da ih zgrabite i ne puštate. Naoko nebitna, ova prednost bila je ključna za razvoj Grizlija.

TO BE CONTINUED

Share on Pinterest

TKOpywriter?

Radni dan je ponekad izazovan kada radiš u manjoj agenciji koja se bavi 360° marketingom. Taj famozni tristošezdeset znači da se u agenciji bavimo svime: od PR-a, event managementa, brandinga i oglašavanja do kupovanja poklona za rođendane šefovih omiljenih sobnih biljaka (voli benjamine više od sebe). Šalu na stranu, ne kupujemo biljkama poklone. Samo ih vrlo temeljito zalijevamo i lijepo im pričamo. Nekoliko puta dogodilo se da smo ih nakon sastanaka morali umirivati pjevanjem uspavanki, ali to je već tema za drugi blog.

Posao u agenciji koja se bavi 360° marketingom također znači da copywriter nije samo copywriter. On je i obučeni PR-ovac, account manager, event manager, a ni slaganje troškovnika nije mu strano. Vidjeti copywritera kako od dobavljača traži ponude urnebesno je iskustvo: u jednom trenutku ostatak ureda shvati da se razgovor s brandiranih vrećica lagano premješta na to iz kojeg dijela Dalmacije je tko, koliko braće i sestara ima, i konsenzualnog zaključka da nam ponudu mogu dostaviti i na kavi.

No, ovdje svi moramo raditi sve. Osim ako si Thomas Bauer i imaš samodeklariranu fobiju od telefona. I dobavljača. Kao diplomirani psiholog sumnjam u obje dijagnoze, ali svakako upućujem na daljnje promatranje.

Međutim, koliko god se na početku cijele ove Grizli priče bunila i branila svoj kreativni integritet (koji mora ostati neukaljan prizemnim poslovima poput slaganja troškovnika), toliko sam u ove dvije godine koliko radim u Grizliju spoznala kako mi je to zapravo korisno iskustvo. Znanje svakog dijela ovog posla omogućuje mi da budem još bolja u svome, budući da me naučilo da ne razmišljam samo jezikom apstraktnih ideja, već i realnih mogućnosti. Iz glave otprilike znam koliko bi kampanja koju radimo koštala, te što sve treba napraviti kako bi se ona realizirala.

Također, u maniri Dorothy iz Kanzasa naučila sam da je kod kuće najljepše. Stoga su najbolji oni dani na poslu kada se mogu zakopati u istraživanje za novi kreativni zadatak, stormati o idejama i konceptima i u konačnici, dolaziti do tih posebnih ideja za koje, kada ti padnu napamet, znaš da vrijede.

Share on Pinterest

New bear on the block!

Voljeli biste raditi u komunikacijskoj agenciji? Jeste li sigurni? Stvarno, stvarno uvjereni? Ok, onda pročitajte kako izgleda agencijski život u Grizliju iz početničke perspektive iliti perspektive uplašenog uredskog miša među velikim glasnim medvjedima.

Moja priča neće početi s uobičajenom tvrdnjom da je to posao koji sam oduvijek željela. Razlog je jednostavan – kad sam bila mala, sposobnosti računala svodile su se na otvaranje disketa i igranje pasijansa. Nisam mogla ni zamisliti što ćemo sve jednog dana moći ostvariti pomoću tehnologije. Da ne spominjem da mobiteli tad kod nas nisu ni postojali. Sva sreća pa ljudi u računalnoj industriji imaju bolje znanje matematike od nas komunikacijskih stručnjaka, inače bismo i dalje na laptopima čistili minska polja umjesto stvarali online zajednice za naše klijente.

Ljubav prema komunikacijama rodila se početkom (pogrešnog) studija, pa sam hrabro i tvrdoglavo donijela nekoliko važnih životnih odluka (i razljutila roditelje) da bih jednog dana došla do sadašnjeg radnog mjesta – copywriting & 360°assistant. Iskreno, do upravo tog dana nisam znala što copywriter radi. Možda stoji kraj kopirke? Možda ručno prepisuje dokumente? Tko zna… Iako ga nisam sanjala od malena, sada mogu sa sigurnošću reći da radim posao iz snova.

Ideje su moja sredstva za rad. Riječima ih približavam drugim ljudima i tako kreiram željenu emociju i reakciju. U udžbeničkom slučaju, to bi bilo to, ali agencija nije pojedinac već team. Kod nas – uredska obitelj. Da bi svi zajedno bili uspješni, uz stvaralački proces osmišljavanja izvršavam i druge taskove. Takav način rada mi savršeno odgovara, jer zadatke najlakše i najkvalitetnije  rješavam kada ih je puno u isto vrijeme. I to s deadlineom na horizontu. Naravno samo je pitanje dana kad ću, iz silne želje za dokazivanjem i odgovarajućeg hordanja obaveza, doživjeti sudbinu Britney Spears iz 2007.

Poticajnom atmosferom smatram onu kada radim na tekstu poput ovog, sa slušalicama napola u ušima, usput slušajući razgovore kolegica i glazbu s radija, uz dva mobitela, s nekoliko zapisanih obaveza i puno više onih na pameti (jer ću ih teže zaboraviti ako stalno razmišljam o njima), te hrpom tabova u pozadini laptopa, jer skupljam inspiraciju ili odgovaram na važne poruke. I nevažne u pauzi. Da nije tako, bilo bi mi dosadno.

Kao što se vidi iz priloženog, imam mali problem s koncentracijom, zbog čega moji tekstovi imaju tendenciju prelaska iz pisanja nečeg službenog u raštrkanu hrpu nepovezanih osobnih informacija. Inače, imam ragdolla koji se zove Blue. Vidite. Ali od takvih nasumičnih podataka povezujem (bar se nadam) korisne ideje i koncepte.

Nisam oličenje jutarnje motivacije i često poželim, kao do nedavno, spavati do ručka. Ali na kraju radnog dana svaki put pomislim ostati duže i stvoriti još nešto što će se svidjeti timu, klijentima i njihovim korisnicima. To je energija zbog koje volim komunikacije, zbog koje volim Grizli. Nadam se da će ljubav postati obostrana. 🙂

Share on Pinterest

Agencijski život je medvjeđi život

U nekoliko rečenica sumirat ću jedan dan proveden u Grizli komunikacijama. 🙂

  1. RADNI DAN – Čini se kao da dan nema kraja, a tek je utorak ujutro. 🙂
  2. ADVERTISING – Nije svaki dan stresan, neki dani su jako stresni.
  3. KOMUNIKACIJE – Telefon i Internet više nisu gadgeti, oni su tvoja lijeva i desna ruka, anti-rudimentarni organi čovjeka 21. stoljeća.
  4. PR – svi ljudi su tvoji najbolji prijatelji, ne samo novinari. 🙂
  5. KAVA – Počinješ razmišljati o direktnom unosu kofeina u krvotok, da ne moraš gubiti vrijeme ispijajući kavu.
  6. ŽENE – Kada žene dominiraju u agenciji, sve je lakše. 🙂
  7. ODMOR – Smijemo se, smijemo se, smijemo se! Smijeh je antioksidans, antibiotik, antidepresiv, antiotrov 😀
  8. PETAK – Prvo pitanje u ponedjeljak ujutro – Kad će petak?
  9. RUČAK – Drugo pitanje u ponedjeljak ujutro – Kad će ručak?
  10. Eat, hibernate, do PR, repeat. U utorak sve ispočetka. 😉
Share on Pinterest