Iza svake kreative stoji puno brojeva

U agencijama poput naše često se na prvom mjestu ističu dobre kreativne ideje, bilo za billboard kampanju, bilo za sadržaj na društvenim mrežama ili nešto treće, a u pozadini ostaje ono bez čega se one ne bi realizirale – brojevi, odnosno novčići. A naravno, kada su brojevi, novci i izračuni u pitanju, na prvom mjestu je excel. Moj, accountski posao tu je da pripremi sve proračune potrebne za pripremu ponuda i troškovnika, koji prate kreativne ideje jer klijenta u konačnici zanima koliko će ga sve koštati i hoće li se uklopiti u budžet.

Ponekad brojevima (u obliku datuma) plašim kreativce i druge kolege da će propustiti rok za predaju. Oni to poštuju iako često negoduju, jer znaju da je bolje imati nekoga tko će ih podsjetiti da smisle super foru na vrijeme, nego da se moraju sami javiti klijentu da kasne. Jer rokovi su tu da se poštuju, a ne krše.

Kako sam došla do ove pozicije? Preko raznih studentskih poslova, od podjele letaka, lijepljenja deklaracija, hostesiranja, ispomoći u administraciji. Svi ti naizgled bezvezni poslovi naučili su me prije svega radnim navikama, organiziranosti i na kraju, komunikaciji s ljudima (kupcima, dobavljačima, klijentima i kolegama). Mirno riješiti konflikt često je kompliciranije od izrade marketing strategije, a ja sam naučila odlično funkcionirati u najrazličitijim poslovnim okruženjima. I evo me s Grizlijevicma nakon stručnog osposobljavanja i poslije dva posla na poziciji asistentice u prodaji i marketingu. Iz svakog od ovih poslova sam naučila nešto što mi sada koristi: ako ne iskustvo rada u nekom programu, onda iskustvo rada s najrazličitijim ljudima i za mene najvažnije, naučila sam da je radna atmosfera, okolina i kolegijalnost ključna. Jer bez nje i brojevi kod izračuna odu u krivo, a to za nikoga nije dobro.

Ponekad uletim i na teritorij kreativaca. Nikada ne škodi pogled iz druge perspektive. I mala verbalna ogradica koja ih spriječi da klijentu predlože živu papigu na promociji u shopping centru. Čvrsta pravila i dobra organizacija nužni su za svaki biznis, pa tako i ovaj naš komunikacijski. I zato smo, na kraju, tako produktivni – puno različitih iskustava, stavova i vizija stvara bolje proizvode od isključivih ili jednostranih mišljenja. A dobar proizvod može (i mora) itekako biti u budžetu i predan na vrijeme. A ja sam tu da to osiguram. Uredska šaptačica brojevima. Brojevi i uvijek brojevi, excelice, crno na bijelo, arhivirano „da se nađe“. 🙂

Share on Pinterest

Mail marketing – 5 savjeta za bolji newsletter

Prepoznali ste da je mail marketing vrlo jednostavan i jeftin način za komunikaciju s vašim trenutnim ili potencijalnim klijentima i kupcima? Odlično. Otvorili ste profil na nekom od popularnih svjetskih online rješenja ili koristite lokalne slične aplikacije? Newsletter je lijep i pregledan. Baza pretplatnika vam je ‘čista’ u smisli da ste ju prikupili uz pristanak za slanje poruka te mogućnost odjave (opt-out)? Super, sada samo trebate ubaciti sadržaj i slati, a kupci će čitati.

Hmmm, ne ili gotovo sigurno ne.  S vremenom bi vrlo lako mogli shvatiti da vam je stopa otvaranja sve niža, a broj odjava sve veći i veći…

Zato donosimo top 5 jednostavnih trikova koji vam mogu pomoći da vežete kontakte iz baze za svoj brend i usluge te da vaše informacije zaista dođu do kupaca.

  1. Učinite ih posebnim

Kako god da ste došli do podataka i pristanka za slanje, kao uvjet za sudjelovanje u nagradnoj igri ili se korisnik sam pretplatio na newsletter putem vašeg weba jer je inicijalno zainteresiran za vaše usluge – neka se osjeća posebno zbog toga. Neka vaši pretplatnici prvi saznaju za vaše popuste ili nove proizvode, napravite posebnu akciju s personaliziranim kodom iskoristivim na blagajni ili ovisno o vašem proizvodu ili usluzi okupirajte ih zanimljivim i korisnim ‘ekskluzivnim’ sadržajem. Pripadnik povlaštene zajednice vaših pretplatnika tada će teže ignorirati vaše poruke ili se pak odjaviti s newslettera.

  1. A/B testing subjecta

Content is a King. Subject is his queen. Sadržaj je važan, ali subject ili predmet/naslov maila je još važniji ako želite da netko otvori i pročita sadržaj. Obzirom da su statistike otvaranja newslettera već odavno na strani mobilnih uređaja to znači da imate svega cca 35 znakova za zainteresirati vaše pretplatnike. Vi mislite da je baš vaša poruka ‘sexy’, a vaš kolega ili šef se ne slažu? Rješenje: koristite A/B test. Većina alata za slanje ima funkcionalnosti testiranja subjecta maila. Funkcionira jednostavno – statistika otvaranja na manjem uzorku propušta bolji subject ostatku kontakata.

  1. Segmentiranje baze

100 ljudi 100 ćudi – tako otprilike funkcionira i vaša baza korisnika. Osim ako se ne bavite baš nekim usko specijaliziranim poslom, ista poruka neće zadovoljiti sve vaše kontakte. Ako im vaše poruke u kontinuitetu nisu relevantne, počet će ih ignorirati. Danas majku dojenčeta će za 5 godina zanimati školska oprema, a fantastičan popust na pancerice i zimski asortiman sportske opreme neće puno značiti nekome tko ne skija i treba tenisice za dvoranu. Pratite statistike, ‘razbijte’ bazu na više skupina i šaljite relevantne poruke. Nije čak ni toliki problem kada muškarcu čestitate Dan žena, ali nije dobro kada nekome tko plati ljetovanje po first minute cijeni baš pred odlazak na put pošaljete još povoljnije uvjete njegovog aranžmana u last minute paketu. (ovo zadnje se zaista dogodilo jednom hotelijeru op.a.)

  1. Ne spamajte, ali i ne spavajte

Osim ako vaši kupci baš žele imati svakodnevne informacije (blago vama), ne pretjerujte sa slanjem mailova. Nitko ne zna koja je točno prava mjera te ovisi o tome kome i što komunicirate ali neke procjene stručnjaka kažu da je optimum učestalosti slanja newslettera maksimalno jednom tjedno. S druge strane nemojte niti zaboraviti na vaš mail marketing jer će se dogoditi da će kontakti zaboraviti na vas. Šaljite barem jedan newsletter mjesečno bez obzira ‘što nije sezona’. Ljudi vole navike i kada uspostavite ritam probajte ga se držati osim u situaciji kada za to imate stvarno dobar razlog (čitaj npr. stvarno dobar popust) pa će newsletter tada i sam po sebi biti čitan.

  1. Personalizirajte, ali povremeno i s mjerom

Personaliziranje (ujedno i dio točaka 1. i 2.) je jednostavan način vezanja kupaca uz brend i povećanja otvaranja newslettera. Većina alata za slanje ima mogućnost personaliziranja tako da koristi podatke iz vaše baze. Tako u subject maila možete početi s ‘Bok Ana, otvorili smo novu trgovinu u…’. Takav subject će privući veću pozornost. Vrlo lako možete postaviti slanje cool čestitke za rođendan koja se automatski šalje Ani na datum rođenja ili jednostavno po spolu čestitati Dan žena. Personaliziranje koristite s mjerom i ne prečesto, da ipak ne ‘uplašite’ svoje kontakte. Vaša osnovna poruka treba biti već dovoljno privlačna, a tu je i onih 35 znakova za privlačenje koje će smanjiti netko tko se zove Magdalena ili Dragutin. A možda imaju i nadimak te ih zapravo tako nitko ne zove.

Ovih pet savjeta naravno ne vrijede za sve industrije i situacije, ali ako u kontinuitetu upotrijebite barem tri vaš mail marketing kanal mogao bi dobiti na većoj važnosti.

Mato Rajić (digital & 360° project manager)

Share on Pinterest

Što znači biti Grizli?

Po meni, stvari su jednostavne. U prirodi je grizli medvjed, a u marketinško-komunikacijskom svijetu Grizli je klijentu medvjed. But in a good way. U prijevodu, grizemo za klijente koji se na nas mogu itekako osloniti, dati nam svoje povjerenje i očekivati veeeliki rezultat. Naravno, ponekad stvari ne idu tako glatko, no upravo zato smo ovdje – kako bi se klijenti osjećali sigurno i zadovoljno.

Svaka suradnja ili projekt, bez obzira na to koliko dugo traje, predstavlja vrtlog različitih aktivnosti u kojima moraš biti spreman za sva pitanja, imati što je moguće više odgovora i biti snalažljiv, sto na sat. U trenutku kada dobiješ klijentov brief ti si taj na koga pada sva odgovornost (no pressure 😊) i postaješ njegov oslonac. Dobavljači su tvoje produžene ruke koje u djelo moraju provesti sve ideje koje si zamislio, a s kolegama si k’o prst i nokat (kandža). Ovo je jedan od onih poslova koji iziskuju ogroman trud i predanost, a na kraju obavljenog posla osjećaš se kao da možeš napraviti baš sve. Naš zadatak je, osim ostvarenja ciljeva klijenta, ići korak dalje, dati više, jer želimo s klijentom ostvariti uspjehe gdje god nam se za to ukaže prilika.

Biti uz klijenta kada s ponosom predstavlja rezultate rasta svog poslovanja ili organizira event ili radi oglašivačku kampanju, znači da ujedno predstavlja rezultate našeg rada. Dok gledaš kako se nakon mukotrpnog rada i posla koji si obavljao jedan, dva ili više mjeseci, sve odvija onako kako je klijent to zamislio, pucaš od sreće.

Svaki klijent koji ostvari svoj poslovni ili komunikacijski cilj predstavlja neopisiv ponos za agenciju, pogotovo zato što je klijent svoje povjerenje dao baš nama. Svakim odrađenim projektom ili poslom rastemo, ali ne stajemo. Grizemo dalje i svakom novom projektu dajemo se 200%.

Grizli nije samo posao, Grizli is a way of life.

Share on Pinterest

Je li kriva medijska percepcija ili percepcija o medijima?

Mediji su senzacionalistički i pišu o nebitnim stvarima. Novinari površno obrađuju teme. Na portalima ne možete pročitati ništa pametno…

Ove izjave postale su mantra svakome tko se upusti u komentiranje medijske scene u Hrvatskoj, a i šire. Dežurni krivac za sve društvene probleme su mediji. I već u srži takvog pogleda krije se naoko nevidljiv problem – kako netko tko je toliko nevjerodostojan i nekvalitetan ima toliko moć da je uvijek na prvoj fronti kad se traži odgovornost za trenutno društveno stanje?

Nažalost, često je riječ o potpuno pogrešnoj percepciji medija, ali i neznanju njihovog funkcioniranja. Neke činjenice su manje ili više poznate, ali ne škodi prisjetiti ih se:

  • Sadržaj medija određuju njegovi čitatelji. Vrlo jasna i konkretna veza. Na što više klikate, koji sadržaj više kupujete, njega ćete i više dobivati. Jednostavna matematika.
  • Da, novinara ima sve manje, opterećenost je velika, a stres uvijek na granici ludila. Vrlo česta pojava kod svih onih koje se bave komunikacijom, pa i različitim agencijama.

Međutim, usprkos svemu, osobno smatram da se stvari itekako mijenjaju na bolje. Nedavni primjer Dore Kršul i temeljitog, istraživačkog članka o strateškim dokumentima za modernizaciju obrazovanja dokazao je upravo to. Nisu svi potplaćeni, ne kuckaju svi članke na normu i nemojmo podcjenjivati našu medijsku scenu. Novinarstvo je poziv i osobno poznajem na desetke novinara koji ga upravo tako žive.

Unazad tjedan dana do mene je došlo nekoliko različitih priča o tome kako su upravo novinari, njihova upornost i potpora pomogli da se neka važna priča pokrene, da se stvari mijenjaju i pomognu onim najugroženijima. Vjerujte, između scrolanja o prepirci Brune Šimleše i Lidije Bačić, pa i nekih vrlo kvalitetnih analiza o pozadini tog sukoba, naići ćete na članke zbog kojih ćete biti istinski ponosni što poznajete njihove autore. Znam da ja jesam. 😊

 

 

Izvor: tportal

 

S druge strane, brojni novinari odlično su prepoznali potencijal društvenih mreža. I tu ne govorim o broju pratitelja, brzom kolanju informacija, već o fokusu na stvari koje su uistinu bitne. Ja imam nekoliko favorita koje redovito pratim i ako oni o nečem pišu, znam da je stvar važna. To su oni sveprisutni opinion makeri, izraz koji mi u PR-u naprosto obožavamo. I vjerujte, greške se novinarima teško praštaju. I takvih primjera smo imali niz. U doba lako provjerljivih informacija, propusti nisu dopušteni.

Zato – birajte sadržaj, nađite novinare kojima vjerujte, pratite njihov rad i dajte im podršku. Klik po klik do novog sadržaja, bez hejta. 😊

 

Share on Pinterest

Kako vam Milan Bandić može pomoći u stvaranju dobrog weba?

Sad kad ste pročitali ovaj clickbait naslov odmah moram razočarati one koji su htjeli neka bespovratna sredstva populističkog gradskog čelnika. Ovo je priča o web stranicama i usporedbi s jednim parkom kojeg nazivamo fontane.

Ukusi su različiti, ali za potrebe ovog teksta složimo se da u Zagrebu pored NSB-a imamo predivne fontane, cvijeće, klupe, drvored i puteljke. Fontane i pripadajući park koji ih okružuje s južnog prilaska centru metropole postali su posljednjih godina najpoznatije mjesto Zagreba. Snimljeno je tisuće medijskih priloga i reportaža, a samo gradonačelnik se tamo uslikao stotinama puta.  Svi znaju za njega po dobrom ili lošem ili naprosto zato što svaki dan prolaze pored njega.

Nešto mu ipak nedostaje. Što? Višestruko je preplaćen našim novcem? Ne, nije to, iako je kažu koštao kao nekoliko istih parkova s fontanama.

Nedostaju mu – ljudi. Roditelji s djecom, putnici namjernici, turisti. Pa gdje su bezbrižni studenti da se valjaju na dekicama? Kakvo je to vrijeme došlo da samo uče u obližnjoj knjižnici? Nema ulegnute trave od izležavanja, utabanih mjesta gdje su od dvije jakne djeca napravila nogometni gol. Nema čak ni ugaženih novih puteva koje rijeke ljudi same naprave kada im unaprijed ucrtanu putevi ne odgovaraju i tako naprave neku svoju prečicu.

Imate dakle sjajnu web stranicu koju su radili vrhunski dizajneri i najsigurniji webshop, stvorili ste potrebu za svojim proizvodom i imate prednost pred konkurencijom. Onda ste uložili puno novaca u kampanju koju ste pripremili sa stručnjacima pažljivo kombinirajući poruke na offline i posebno online kanalima koji su bili nositelj kampanje. Ključne riječi su odlično radile, pa čak i clickthrough rate s običnih bannera je bio izvrstan i dobili ste puno posjetitelja odjednom. Onda iznenađenje – proizvod nije prodavan kako ste zamislili, posjetitelji su jedva kliknuli na još jedan link ili su vrlo brzo odlazili iako ste pripremili i odličan sadržaj pun multimedije.

Ako ste svoj park okružili brzim cestama, nitko ne zna kako mu priči, nemate dovoljno pothodnika, ni prilaznih cesta eventualno će kod vas tu i tamo netko umočiti noge i svratiti u ‘stari dućan’ do uvijek ugodnih parkova Lenuzzijeve potkove (Zrinjevac, Tomislavac i sl.) osmišljenih još u 19. stoljeću.

Ako ste web opteretili raskošnim slideovima, navigacija zbunjuje, pozivi na akciju su negdje skriveni, a možda se i raspada na različitim uređajima gotovo sigurno ćete svog posjetitelja odvesti ravno konkurenciji u najbližu online ili offline trgovinu.

Ipak, kao i Zagreb uostalom, imate šansu poslušati korisnike, provesti usability testove i pomoći im i ucrtati njima logične staze i puteljke. Još važnije – možda je potrebno i da se zahvalite trenutnom provideru web rješenja kojeg se tolike tvrtke zbog straha od tehnologije i slijepo vjerujući ‘onima koji to delaju’ uporno drže baš kao i Zagreb za svog gradonačelnika.

Mato Rajić (digital & 360° project manager)

Share on Pinterest

Tko riskira, još uvijek profitira

Više nije potrebno posebno naglašavati kako je internet promijenio društvo, komunikacije i brzinu širenja vijesti. U našem se uredu jučerašnje informacije kod community managera smatraju već iskorištenima, a nije ni tajna da nove generacije reagiraju samo na dosad neviđeno, pa čak i šokantno. Tema ovog blog posta je kako navike koje svakodnevno primjećujemo kod ljudi oko nas, pa i kod sebe, možemo povezati sa komunikacijom u politici i efikasnim prenošenjem poruka do ciljnih skupina.

Koliko dvadesetgodišnjaka uopće primjećuje outdoor oglašavanje, osim ako na nekoj društvenoj mreži nisu vidjeli fotku bilboarda provokativne gerilske kampanje, pa će podići pogled sa svog mobitela kad prolaze tom ulicom da ga vide i uživo jer ima puno shareova? Koliko predizborne kampanje kod nas uzimaju u obzir tu obzervaciju? Naravno, nitko ne zagovara potpuni prelazak na digital, jer je, pogotovo u Hrvatskoj, još velik dio birača nenaviknut na upotrebu društvenih mreža te informacije traži u tiskanim medijima umjesto na web portalima. Ipak, nepobitno je da se digitalna transformacija događa i da je nezaustavljiva.

Tako sada imamo situaciju da Facebook statusi političara zamjenjuju klasične izjave u novinarske mikrofone i prenose se kao itekako ozbiljan politički statement bez obzira što je izvor stranica na društvenoj mreži. Političke debate također su se prebacile na društvene mreže, pa će tako političar A na Facebook status u kojem ga proziva političar B odgovoriti – statusom na Facebooku. Na prvu se to može činiti pomalo neozbiljnim, no daleko je od neozbiljnosti. Društvene mreže omogućuju svakom dioniku da svoj stav o nečemu izrazi odmah i na kanalu kojeg koriste milijuni potencijalnih birača. Tko će doći na press konferenciju političara A o nekoj temi, ako su se jučer o istoj političari B i C izjasnili u live prijenosu na Facebooku i ta snimka već satima kruži po internetu, a političari D, E i F su na to objavili statuse koje je prenijelo na desetke portala i komentiralo tisuće njihovih čitatelja?

Ovdje prirodno dolazimo do potrebe za isticanjem iz bezlične mase informacija i hashtagova, inače poruka neće dospjeti u medije ni postati viralne. Kako da se moj status podijeli sto ili tisuću puta? Što da napišem, a da me retweetaju satima? Zašto bi netko napravio screenshot moje objave, pa poslao u neku Whatsapp grupu iz koje će drugi proslijediti Viberom na još deset brojeva i tako dalje? Odgovor je šok i pomicanje granica dosad viđenog i društveno prihvatljivog.

Najbolji primjer je Donald Trump i njegov Twitter profil kojim je iznenadio USA i čitav svijet u predsjedničkoj kampanji. Trump je prepoznao nezadovoljstvo dijela građana sve izraženijim ugrožavanjem slobode govora, koja je jedna od velikih vrijednosti američkog društva. Politička korektnost istisnula je slobodu pojedinca da izrazi stav o bilo čemu. Nestala je diferencijacija između govora mržnje i zagovaranja, pretežito tradicionalnih, vrijednosti te je društvo počelo osuđivati konzervativce za netrpeljivost ukoliko se drznu primijetiti da realno ne postoje 52 roda.

Onda je došao Donald Trump i u 2016. uvrijedio 110 osoba i pojava svojim tvitovima. Frustracija nemoći i nezasluženog etiketiranja u desničarima izrodila je glasove za Trumpa koji se jednostavno usudio reći što misli, pa makar izgubio ogroman broj glasova s druge strane i zaradio sudske tužbe. Rizik je bio golem, ali je zato i rezultat bio izvrstan. Njegov primjer slijede i brojni drugi političari, poput asertivnog desničara Viktora Orbana koji dokazuje da populizam danas opasno, ali i jako uspješno, koketira s ekstremizmom i Nigela Faragea čija strastvena neverbalna komunikacija odvlači pozornost od izgovorenog i samom snagom nastupa već osvaja povjerenje slušatelja.

Sadržaj tu postaje manje važan od forme. Nikako ne zagovaramo degradaciju poruka, ali poruka od sada mora biti jako atraktivno zapakirana da bi došla do očiju javnosti. Lokalni izbori u Hrvatskoj zasigurno će biti u znaku aktivnosti na društvenim mrežama, a pobjednik će biti onaj koji će se usuditi iskočiti iz zone komfora i biračkom tijelu priuštiti i show, a ne samo prašnjavi monolog izlizanih frazetina.

Share on Pinterest

Tomin blog (napokon)

Rekli su mi da bi bio red da i ja napišem koju o Grizliju i svemu onome što je obilježilo našu sada već petogodišnju avanturu, no nisu me upozorili da baš i nije lako pisati blog iza Bauera kojem svaki fejsbuk status ima 8000 znakova i tisuću lajkova. No, bolje da to napravim jer nemre baš on pobrat svu slavu 😛

Thomas je blog o počecima Grizlija završio riječima da nam je najveća prednost bila ta što smo bili ničiji… i tu se slažemo.

Mi smo samo svoji… nismo bili, niti ćemo biti nečiji igrači, nismo nikome ništa dužni i tu neovisnost nećemo olako pustiti. Grizli je nastao i uspio iz bunta, dokazivanja i inata jer su nam svi redom, kako je moj partner to opisao, jamrali o problemima koji će nas zaj… prije nego što uopće počnemo ozbiljno raditi.

Vjerojatno bi se netko drugi zbog tih zlokobnih prognoza preplašio i ekspresno predomislio te potražio poslovnu sigurnost u javnom sektoru, nažalost nagledali smo se i toga, no nama to jednostavno nije nikada padalo na pamet. Možda i nismo najpametniji i najljepši, još manje najsimpatičniji, ali Thomas i ja (srećom pronašli smo i ekipu koja je takva) dijelimo jednu ludu osobinu… ne postoji nitko uporniji i tvrdoglaviji od nas. I to je bio pokretač, dinamo, ne onaj maksimirski, već generator koji stvara energiju, na kojem smo gradili agenciju.

Nismo bili ničiji, već samo svoji i zato nije bilo lako, neću lagati ako napišem da smo poslali na stotine i stotine mailova s prijedlogom sastanka, da smo odradili barem toliko prezentacija koje nisu urodile plodom, da smo kucali na vrata i predlagali suradnju svima i svakom. Prosječni Hrvat bi odavno odustao, ali mi smo grizli toliko da je samo bilo pitanje vremena kada će nam se sve to isplatiti.

I nismo imali nikakvo zaleđe, iza nas su stajali jedino prijatelji i znanci, koji su nam da budem iskreni, pomagali svim srcem, ali među njima nije bilo Todorića, Tedeschija i Vlahovića… Pa se nismo ni nadali da će nas neko poznanstvo preko noći dignuti u poslovna nebesa. Obiteljske veze neću ni spominjati… nismo rođeni pod tom zvijezdom da nam mamice i tatice sređuju poslove, a kako smo po prirodi malo zajebani, ne bi ni pristali na takvu pomoć. Ali svakako su nas naučili raditi i biti neovisnima i upornima i na tome im hvala.

Ali da ne ponavljam sve ono što je Thomas sažeo u par svojih karakterističnih rečenica… opisat ću kako je Grizli postao ono što jest danas.

Željeli smo biti drukčiji. I zato smo stvaranju agencije pristupili na alternativni način. Nismo i nećemo biti članovi strukovnih organizacija. Svaka im čast, ali jednostavno nekakve plenarne sjednice i beskorisna prepucavanja za nas su gubitak vremena, a da ne govorimo kako nas ne pali lov na nekakve plastične statue zvane strukovne nagrade, za koje prvo treba platiti izdašnu prijavu. Kako bi to rekao veliki Jerry Seinfeld – Awards are stupid. 😊 Isto tako, nikada nismo klijentima rekli da je naša industrija zahtjevna kao neurokirurgija, jer to je obična laž. Prema tim ljudima, koji svaki dan spašavaju nečiji život, posao kojim se mi bavimo je nešto sasvim neozbiljno. Zbog toga smo odmah na startu sve išli maksimalno pojednostavniti i odlučili raditi ovaj posao iz gušta. I mogu reći da smo u nekim stvarima bili vizionari. Primjerice, nekoliko godina prije drugih shvatili smo da PR i advertising danas ne mogu biti promatrani kao odvojeni kanali komunikacije.

Radili smo za sve klijente sa srcem i zbog toga neki od njih, koji su nam vjerovali dok nismo baš imali prejaki portfelj, zaslužuju veliko hvala. S druge strane odlučili smo da naša agencija bude oaza ugodnog posla, da ljudi koji rade za nas, točnije rade s nama, ne dolaze na posao s grčem u želucu i to je nešto na što smo najponosniji.

Bez ljudi, naša agencija bila bi samo nakupina namještaja… i to je bila ključna odrednica koja je omogućavala da Grizli stvara fantastične rezultate.

U sve ono što danas Grizli predstavlja svoj dio su utkali ljudi. I meni osobno je najveća pobjeda to što su svi oni koji više nisu dio nas i nakon Grizlija nastavili poslovno rasturati… Tomek, Klara, Mare, Jelena, Lorena, Anja, Fili, Kika… svi oni su Grizli, a kad si jednom Grizli to ostaješ do kraja života jer kod nas naučiš da nema odustajanja, da čak i kad ne uspijemo nije smak svijeta, a dok god dajemo sve od sebe, nitko nije i ne može biti bolji…

U ovih pet, nama prije svega nezaboravno zabavnih godina, doživjeli smo svašta. Naslušali smo se obećanja, ludih vizija i ogovaranja… u nekoliko navrata su nam pokrali ideje, čak su se s nama ni krivima ni dužnima pokušali obračunati izmišljanjem afere, namjerili su se na nas i ljudi koji su prevaranti i oni koji su moćnici, ali nitko od njih se nije nadao da će Grizli ugristi nakon što se krene na njega. Valjda premalo gledaju National Geographic. 🙂

I da sad totalno ne odem u neku patetiku, zaključit ću sve ponovno onim čime je ovaj blog i počeo. Ostali smo svoji ili kako bi to rekli mi Zagrepčani …ničiji… I dalje ćemo furati svoj film. Znamo da dobro radimo svoj posao i dokle god je tako, nećemo odustati od toga da smo ničiji. Krenuli smo kao Prva komunikacijska alternativa, a nadamo se da sada svi govore kako smo Neovisni…

Sigurni smo, a to pokazujemo i primjerom, da prostora za biznis i rast ima. I zato smo i odlučili napisati kako smo krenuli i što nas je sve dočekalo. Možda to ohrabri neke nove klince da zapnu i pokažu po nama učmaloj industriji kako se treba raditi u vremenu koje je pred nama.

 

Share on Pinterest

Lav ili tele među medekima

Sjedim i ne vjerujem – gotovo je. Nema više planiranja i kuhanja doručaka s Marijom. Eneinog entuzijazma ponedjeljkom. Larinih savjeta nakon obavljenih zadataka. A ni zajedničkog živciranja s Ivom. Kada čujem kuckanje potpetica na hodniku neću vidjeti uvijek nasmijanu Maju. Niti vrckavu Pavlinu. A ni najglasnije i najbrbljavije žene u uredu: naša tri mušketira. Falit će mi. I Thomasove modne kombinacije i Tomino „glasno pričanje“ i naš „deda“ Mato koji zahvaljujući bogatom životnom iskustvu zna baš svaki trač u gradu.

Bila je ovo praksa. I to kakva. A ja oduševljena jer sam dobila priliku za iskustvo u jednoj od najboljih PR agencija u Hrvatskoj. Biti dio prave male obitelji. Upala sam u nju k’o kakvo tele na šarena vrata. Jer to sam i bila – bakalar novinarstva bez velikih znanja i iskustva u komunikacijama. Između večernjih predavanja i radnih vikenda trudila sam se što sam više mogla – da nešto ozbiljno ne zabrljam. Mislim da mi nije išlo taaaako loše… „Šuti i radi“ – to je bio moj moto. Da se razumijemo, ovaj dio sa šutnjom mi je najteže pao, jer ako nešto mogu raditi cijeli dan, onda je to bome mljet’.

Osjećala sam se kao da sam došla na pravo mjesto – svi ti ljudi, vjerovala ja ili ne, mogu mljeti više od mene. „Je li to moguće?“ – još se i danas pitam. I tak’ smo mi: mljeli, radili, ja sam nekad šutjela. Sad kad me pitate kaj sam radila, rekla bih da sam radila sve što sam mogla i znala. Nekada sam iznenadila samu sebe. Nekad sam iznenadila ekipu. I da, isticala sam se s tom kovrčavom kosom ko kakav lav, dok sam zapravo bila šutljivo tele. I nisu me pojeli medeki. Što god vam rekli, ja ću vam reći istinu, a to je da oni jedu zobene kaše, jogurte, posne sireve i piju jako jako puno turske kave. Ipak, treba izdržati duge radne sate u brlogu…

I što reći na kraju? Hvala. Ne ono patetično hvala bez puno značenja, nego argumentirano hvala. I na nevjerojatnoj količini strpljenja, susretljivosti, savjetima, pohvalama, ali najviše na tome što sam se osjećala kao dio tima. Vjerujem da sam to i bila, a to je iskustvo najbolje što jedna grupa ljudi (ili u ovom slučaju medeka) može dati pojedincu. Podijeliti ideje i iskustva, biti zajedno u svim situacijama, živcirati se i puno se puno smijati. Jer na kraju dana to je najvažnije. Ono što ostaje. A toga je puno: lijepa iskustva, dragi ljudi i sjećanja koja će mi uvijek staviti osmijeh na lice.

Share on Pinterest

5 godina Grizlija. Epizoda I, Počeci

Ima onaj meme koji kaže: „Volim snijeg. To je jedino što dolazi s planine, a ne postane direktor.“ Površno duhovit, ali zapravo urbanorasistički (i meteorološki) bedast, više govori o autoru nego o činjenicama. Naime, tokom povijesti prečesto se gnjevno prstom upiralo u druge koji su uspjeli nešto što vi sami niste. Neka upiranja bila su benigna, neka su završavala genocidima. Bitno je reći da je to uvijek bila isprika za vlastit nerad, kukavičluk, glupost i nesposobnost.

Hoćeš bit direktor? To uopće ne mora značit da se moraš rodit na brdu, učlanit se u stranku i uvaljat u javno poduzeće ili se 15 godina uvlačit u guzicu nekom papku. Sve što trebaš je osnovat tvrtku. I postat direktor.

Ovo je uvod u priču o Grizliju, agenciji za tržišne komunikacije. U seriji blogova pokušat ću prepričat naša iskustva nakon prvih pet godina poslovanja. Cilj nije da se pravimo važni, cilj je iskreno ispričat kako smo uspjeli stvoriti prilično zdravu tvrtku. Nismo se na tome obogatili, nismo postali strahovito moćni, nismo niti globalno ili čak lokalno slavni. Ali svakako smo bogatiji, moćniji i slavniji nego u siječnju 2012. kada smo kod javnog bilježnika blijedo buljili u silne papire koji ti u Hrvatskoj trebaju da pokreneš bilo kakav legalan biznis. Naravno, ako u pokretanje posla ideš samo zato da bi imao titulu direktora, bio bogat, moćan i slavan, nećeš uspjeti. Prije svega zato što si budala.

Ak niste znali, svog srećom samo poslovnog partnera Tomu Čehulića upoznao sam tribini. Ne na tribini o utjecaju Caravaggia na Flamansku školu. Na zloglasnoj sjevernoj tribini maksimirskog stadiona. Iako supkultura kojoj smo pripadali ima najgori imidž od svih, a navijače javnost percipira kao krezube luzere što s bokserom u džepu pred Konzumom cuclaju mlaku pivu iz dvolitarske boce, nama je upravo pripadnost tom miljeu pomogla da uspijemo.

Navijačka tribina dala nam je tri komparativne prednosti: Odlučnost, širok krug prijatelja i neovisnost o drugima. Sve tri su pomalo zanemarene kada se u nas raspravlja o temama iz biznisa. Ovaj tekst namijenjen je osvješćivanju onih koji se možda dvoume žele li krenuti našim putem.

Odlučnost

Prvi savjet pri pokretanju biznisa je da moraš zaboravit da si Hrvat. Ne, ne provociram generala Glasnovića, niti želim biti tema Bujice. Moraš zaboravit silan kukavičluk, defetizam i depru koju Hrvati emitiraju kada čuju da želiš nekog vraga pokrenuti ili nešto promijeniti. Pravi se Irac, Afganistanac, Rumunj, možeš hodat na koljenima i glumit Pigmejca, samo pobogu, nemoj bit Hrvat.

Nama je te 2012. godine, otprilike 98,6% ljudi reklo:

  1. da ćemo propast jer nemamo pojma kak se vodi biznis
  2. da nismo normalni, kaj bumo mi dečki s ceste pokretali nekakvu komunikacijsku agenciju
  3. da nam nitko neće plaćat jer nitko nikome ne plaća
  4. da imamo premoćne neprijatelje koji će nas uništit
  5. da je kriza koja nikad neće stat jer je kapitalizam propao

Mogao bih do sutra…

Hrvati su, da se razumijemo, nevjerojatno hrabar narod. Spreman u tenisicama i s neispravnom zoljom istrčat pred tenk. Ali kada je biznis u pitanju jednostavno su odgajani da minimiziraju rizik, uvale se nekam di je toplo i 30 godina začepljenog nosa čekaju penziju.

Bez puno uvijanja, reći ću da smo pri osnivanju Grizlija bili prilično odlučni i s pozamašnim cojones. Ja sam primjerice dva puta u životu davao otkaz na sigurnom i dobrom poslu, što je u Americi možda normalno, ali kod nas spada u domenu psihičkih poremećaja. Većina primjedbi koje smo dobili od okoline bila je točna. Ali u tome je i poanta. Život ne treba promatrati isključivo racionalno i linearno, pa tako niti posao.

Frendovi

Druga stvar koju bih vam savjetovao je da si u glavi izvrtite koliko ljudi poznate. Ako ste mladost proveli kao inventar rock klubova, skejter ili navijač, zaboravite sve one brižne poglede mame i bake koje su vrtile glavom jer tratite svoju mladost. Upravo to vam je sada najbitnija prednost u odnosu na one koji su bili fini dečki i curice, ali su imali manje bogat društveni život.

Trebaju vam ljudi koji vas znaju makar i površno. Kapitalizam i slobodno tržište po definiciji funkcioniraju kao dobrovoljna razmjena dobara ili usluga. Pri tome je lakše kada se te dvije strane poznaju ili barem imaju preporuku nekoga tko ih pozna. Ako poznajete puno ljudi bit će vam lakše imati povjerenja i u dobavljače svih vrsta potrebnih pri pokretanju posla. Računovođe, tiskari, odvjetnici, iznajmljivači nekretnina, stolari, ljudi iz telekoma, ajtijevci… Svi ti ljudi pomoći će vam povoljnije i brže ako se poznajete od ranije.

Nakon što ste shvatili da zapravo poznajete jako puno ljudi i postavili tvrtku na noge, krenite prodavat svoj proizvod ili uslugu. Kucajte na vrata, javite se liku s kojim ste se u srednjoj školi jednom napili, a čuli ste da je menadžer u multinacionalki, ne libite se nazvat bivšu curu čija sestra je vlasnik neke veleprodaje, ako sretnete frenda iz kvarta čiji stari je bio velika privredna njuška još u socijalizmu, zamolite ga za broj. Ne smijete imat srama. Sve što prolazite vi, vjerujte, prošli su svi oni enormno bogati Ameri, Kinezi ili Nijemci.

Naravno, to ne znači da se usredotočite na dobivanje poslova preko veze. U ovih pet godina mi smo mizeran broj poslova dobili tako što smo jednostavno ušetali u nečiji ured i potpisali ugovor. Osim toga, to će vas uništiti jer ćete pomisliti da nešto znate. Nemojte puke kontakte pomiješati s rođačkim kapitalizmom kojim Hrvatska obiluje. Takvima će uskoro doći kraj. Hrvatska se mora transformirati u normalnu kapitalističku zemlju. Ili će potonuti u ćumezu bankrota.

Neovisnost

Kada si navijač od malih nogu boriš se protiv sustava. Naučen si na nepravdu jer si cijelog života od države tretiran ne baš kao Židov u Trećem Reichu, ali vrlo blizu crncu s juga Amerike u za njih lošijim vremenima. Uz niz negativnih posljedica, ovo ima i jednu pozitivnu. Kada si marginalac nisi ovisan o postojećem establišmentu. U našem slučaju vrlo često trulom i korumpiranom. Neovisan si.

Ta činjenica, da na pitanje „Čiji su oni?“, odgovor glasi „Ničiji“, pomoći će vam kada se na tržištu pojave novi igrači. Na vama je da ih zgrabite i ne puštate. Naoko nebitna, ova prednost bila je ključna za razvoj Grizlija.

TO BE CONTINUED

Share on Pinterest