Lav ili tele među medekima

Sjedim i ne vjerujem – gotovo je. Nema više planiranja i kuhanja doručaka s Marijom. Eneinog entuzijazma ponedjeljkom. Larinih savjeta nakon obavljenih zadataka. A ni zajedničkog živciranja s Ivom. Kada čujem kuckanje potpetica na hodniku neću vidjeti uvijek nasmijanu Maju. Niti vrckavu Pavlinu. A ni najglasnije i najbrbljavije žene u uredu: naša tri mušketira. Falit će mi. I Thomasove modne kombinacije i Tomino „glasno pričanje“ i naš „deda“ Mato koji zahvaljujući bogatom životnom iskustvu zna baš svaki trač u gradu.

Bila je ovo praksa. I to kakva. A ja oduševljena jer sam dobila priliku za iskustvo u jednoj od najboljih PR agencija u Hrvatskoj. Biti dio prave male obitelji. Upala sam u nju k’o kakvo tele na šarena vrata. Jer to sam i bila – bakalar novinarstva bez velikih znanja i iskustva u komunikacijama. Između večernjih predavanja i radnih vikenda trudila sam se što sam više mogla – da nešto ozbiljno ne zabrljam. Mislim da mi nije išlo taaaako loše… „Šuti i radi“ – to je bio moj moto. Da se razumijemo, ovaj dio sa šutnjom mi je najteže pao, jer ako nešto mogu raditi cijeli dan, onda je to bome mljet’.

Osjećala sam se kao da sam došla na pravo mjesto – svi ti ljudi, vjerovala ja ili ne, mogu mljeti više od mene. „Je li to moguće?“ – još se i danas pitam. I tak’ smo mi: mljeli, radili, ja sam nekad šutjela. Sad kad me pitate kaj sam radila, rekla bih da sam radila sve što sam mogla i znala. Nekada sam iznenadila samu sebe. Nekad sam iznenadila ekipu. I da, isticala sam se s tom kovrčavom kosom ko kakav lav, dok sam zapravo bila šutljivo tele. I nisu me pojeli medeki. Što god vam rekli, ja ću vam reći istinu, a to je da oni jedu zobene kaše, jogurte, posne sireve i piju jako jako puno turske kave. Ipak, treba izdržati duge radne sate u brlogu…

I što reći na kraju? Hvala. Ne ono patetično hvala bez puno značenja, nego argumentirano hvala. I na nevjerojatnoj količini strpljenja, susretljivosti, savjetima, pohvalama, ali najviše na tome što sam se osjećala kao dio tima. Vjerujem da sam to i bila, a to je iskustvo najbolje što jedna grupa ljudi (ili u ovom slučaju medeka) može dati pojedincu. Podijeliti ideje i iskustva, biti zajedno u svim situacijama, živcirati se i puno se puno smijati. Jer na kraju dana to je najvažnije. Ono što ostaje. A toga je puno: lijepa iskustva, dragi ljudi i sjećanja koja će mi uvijek staviti osmijeh na lice.

Share on Pinterest